Voljela
sam izlaske s društvom, uvijek bi se zabavljali, ekipa je podizala
atmosferu, bilo bi puno smijeha i zajebancije..No kako je vrijeme teklo
primjetila sam kako se David promijenio..vidjela sam to kroz svaki
njegov pokret, treptaj oka..način na koji je pričao, taj glas postao je
nekako tih..neprimjetan..bojažljiv..povučen, a pogled koliko god se on
nekada smijao tako tužan, pun suza koje nisu mogle poteči, nije si to
dopuštao, previše ga je boljelo..no ne, nije mogao plakati, nije želio
da patim zbog njega..

Pokušala sam razgovarati s njim, no kada bih ga što pitala, je li on u redu, kada bih mu rekla da se čudno

ponaša,
ma samo bi se nasmijao i rekao da je sve u redu, promijenio temu ili da
je jednostavno umoran, jer u zadnje vrijeme ima mnogo za učiti...nisam
vjerovala, svojm očima i srcem sam vidjela da sigurno postoji nešto
dublje od toga.

Pitala
sam frendove iz društva, često je s njima no nitko od njih nije imao
pojma, neki nisu ni primijetili činjenicu da je čudan..Svima je bio
potpuno normalan, kasnije su mi govorili da sam ja čudna, da se bezveze
previše brinem i da bi bolje bilo da gledam svoj posao..posvađala sam
se s dosta osoba, ne znam ni zašto, nitko nije vidio..ni primjećivao da
nešto nije u redu.

Jedne noći, nisam mogla zaspati, razmišljala sam o tome, po izgledu kao da je oslabio, sama sam sebi rekla da ću

sutra otići do njega u kuću, možda roditelji znaju što se događa, željela sam samu sebe uvjeriti da je on dobro..

Sutradan
sam to i napravila..pozvonila sam na vrata i....ono nitko ne otvara,
pokušam ući, vrata su zaključana..žive duše nema..ok pomislim nisu kod
kuće, pokušat ću kasnije..nazovem ga na mob, isključen je, čudno,
rijetko kad mu je mob isključen. Pokupila sam se i otišla na plažu
nadajući se da će biti tamo.Bio je srpanj, lijepo sunčano
vrijeme..možda je otišao roniti, ma ne znam glavno da je tamo
negdje...Došla sam i nigdje nikoga, počela sam ga dozivati misleći da
se možda stvarno kupa negdje, ne nema odgovora...otišla sam sjesti do
drveta gdje se često naslonimo, nekad znamo i odspavati tako popodne,
vjetar lagano puše..bilo je ugodno..

dođem
tamo sjednem i naslonim se..zatvorim oči i kako je vjetar polako puhao
čujem nekakav zvuk, neko šuškanje, otvorim oči, na jednoj grani je bilo
zaljepljeno pismo..pisalo je da je za mene..znala sam da je on..tko bi
drugi..oko srca me prvi put uhvati tako neopisiv strah, imala sam loš
predosječaj..nervoza me uhvatila tako da su mi se dlanovi znojili..ne
znam zašto, možda je to bila samo intuicija..u svakom, slučaju bilo je
loše.....

მომწონს 5