Eo
u sljedećih nekoliko postova ćete moći pročitati jednu priču koju sam
napisala..biti će u dijelovima..pošto ne stane cijela..voljela bih da
iskreno kažete što mislite o njoj (zanemarite gramatičke greške) bila
je objavlejna već na blogu moje frendice..no nikada nije stavila
kraj..pa ću ju eto objavit na svom blogu.

Priča nije povezana sa osobama niti događajima iz mog osobnog života..

Ovo je samo moderna bajka.....sa nesretnim završetkom jedne ljubavi...

Priča o curi koja nije pronašla izlaz.......

Heh
većinom ja pišem postove, zato što Andrea puno manje vremena provodi na
kompu i nema još adsl..pa joj je spora veza...no javit će se i ona
jednom..heh pusa od Ivane:)

Ljubav...zar uopće postoje riječi, prave riječi koje mogu opisati...

donekle
objasniti taj osjećaj. Kada ju pronađemo, ona je jednostavno svuda oko
nas. Ne postoji ta droga koja bi pružila veći „užitak“ od ljubavi. Ona
je poput ruže, koja se najviše ističe među drugim biljkama, ali ne
možemo ju lako ubrati..ako ne uhvatimo pažljivo..trnje ubode..ovo je
priča o mojoj prvoj ljubavi..osobi koja će zauvijek ostati u mom
srcu...kao najljepša uspomena...

Prije godinu dana..sam osjetila bol, pravu bol ljubavi, poslje onoga što mi se dogodilo, više nisam mogla normalno živjeti..

Od dana kada znam za sebe, od ranog djetinstva sam ga poznavala..bili smo nerazdvoji..

Živio
je u kući preko puta moje...od malih nogu smo se zajedno igrali,
smišljali spačke za starije, pjevali pjesme, plesali..bili smo najbolji
prijatelji...još i dan danas ponekad čujem njegov smijeh, onako u
glavi..kada mi prolete slike prošlosti...Nikada neću zaboraviti sjaj
ona dva plavo-zelena oka boje mora, umiljat glas, prekrasan osmijeh,
divnu zlatnu kosu...sve, sve što je nekoć bio.

Zvao se David. Voljela sam sam zvuk njegova imena.Među nama nije bilo tajni..jer smo jedno drugo čitali kao knjigu.

Kao
tinejđerka sam se zaljubila u njega, a i on u mene...počeli smo se
gledati na drugačiji način i sami smo znali da jedno drugome značimo
više nego prijatelji...

Živim
na moru i još kao malci smo otkrili plažu, napuštenu plažu koja će biti
naše tajno mjesto...mjesto gdje ćemo samo mi moći pričati, kupati
se..biti sami..bez ikoga..noćima bi ležali na pijesku gledali
zvijezde..ma mogli smo i šutjti, nikada nije bilo dosadno, bilo mi je
potrebno da je on pored mene..ništa drugo nije bilo važno...jedne noći,
dok smo sjedili na pijesku, približio mi se, uzeo me za ruku...tada mi
je priznao svoje osjećaje..oči su mu bile sjajnije no ikada i kada su
nam se pogledi ponovno susreli poljubili smo se. Tada je rekao da
zatvorim oči, kada sam ih otvorila ispred mene je bila bijela ruža,
znao je da mi je to omiljena boja..boja slobode, čistoće, beskraja i
sreće,a u sredini ruže se nalazilo malo crveno srce, na jednoj strani
je pisalo: „Ti si sada“, a na drugoj: „dio mene“. Za mene je to bio
san..san iz kojeg se nikada ne bih željela probuditi. Ne bi nam smetalo
da smo on i ja sami na svijetu, jer ništa osim ljubavi nije bilo
potrebno.. da vidite..bili smo nepopravljivi romantičari. Živjela sam
na sedmom nebu, to mi je bio najljepši trenutak u životu..jer nikada
neću zaboraviti kako sam se tada osjećala sigurno i voljeno uz njega.

U školi sam imala pristojne ocjene..išla sam u treći razred gimnazije...sve je išlo po planu...
A zašto baš onda kada dosegnemo vrhunac sreće u životu, zašto se onda moramo poskliznuti i pasti na dno..

David
i ja smo često pričali o budučnosti, o tome što i kako čemo dalje, a
opet istovremeno prisjećali smo se starih dana..isplanirali smo da čemo
ići zajedno na fakultet..studirati pravo..i tako, bili smo sretni,
vjerovala sam kako mi život, onaj pravi tek počinje, kako je još
bezbroj dana ispred mene koje ču dočekati širom otvorenih ruku..drago
mi je što sam tada znala cijeniti svaki trenutakproveden
u njegovoj blizini..ali ni to nije bilo dovoljno..ništa mu nije moglo
pomoći..sve se odvijalo prebrzo..a vremena više nije bilo...

მომწონს 6