Leteo je na krilima mašte. Voleo je poeziju, muziku, fotografiju, voleo je izlaske sa prijateljima i druženja sa umetnicima. Ponekad je živeo u svom imaginarnom svetu, u kome je imao punu slobodu disanja i kretanja u raznim pravcima njegovih interesovanja. Izgledao je uvek pristojno, pedantno, kratko ošišan, obrijan, čime je pokazivao svoj manir lepo vaspitanog i kulturnog mladića. Nije govorio ružne reči, uvek je birao reči u govoru, pogotovu sa ženama, osluškivao je sam sebe, ispitujući svoje izgovorene reči, koje je kasnije iskazivao u svojim pesmama. Nije ga doticala kritika, ostao je do kraja svoj, slobodan umetnik.
Voleo je…
Спасибо, жизнь, за то, что вновь приходит день,
Что зреет хлеб и что взрослеют дети.
Спасибо, жизнь, тебе за всех родных людей,
Живущих на таком огромном свете.
Спасибо, жизнь, за то, что этот щедрый век
Звучал во мне то щедростью, то болью,
За ширь твоих дорог, в которых человек,
Все испытав, становится собою.
За то, что ты река без берегов,
За каждую весну твою и зиму,
За всех друзей и даже за врагов -
Спасибо, жизнь. За все тебе спасибо!
За слезы и за счастье наяву,
За то, то ты жалеть меня не стала,
За каждый миг, в котором я…
Često zaboravljavamo jednostavnu formulu sreće: život je u sitnicama. Koliko često se sretnemo sa dragim ljudima a da pritom nemamo nameru da pričamo o nečemu što nas progoni, što nas žulja kao kamenčić u cipeli. Ako je odgovor retko, to ne znači da nešto radimo loše, a ponajmanje da je situacija bezizlazna. To samo znači da smo s glavnog puta skrenuli u malu, manje značajnu uličicu koja nas je zavela svojim površnim šarmom i blistavim sjajem koji nas sputavaju da vidimo njen slepi kraj. Tamo smo prisiljeni da trošimo snagu na aktivnosti koje nas ne ispunjavaju, umjesto da se fokusiramo…
Хтео
би да имам Бога, да се молим.
Хтео би да заспим:
у ћутању многом Вечери јесењих
да те сањам, волим...
Иди. И кроз живот што те сутра чека
Дај души да буде ко море дубоко!...
Иди... волећу те и кад си далека:
Иди... душа чува сјај твоја два ока,
Иди... и, где прођеш, остави по део
Од срца које ће Светлост да обаспе:
Стихови су дани, песма живот цео,
А срце је зато да га човек распе.
Тад воли. Сва мудрост почива у томе.
Рубин у дну чаше коју срећа наспе:
Љубав. Штит…
Od svakoga treba tražiti ono što može da pruži.
Kad bih naredio nekom generalu da leti od cveta do cveta kao leptir, ili
da napiše tragediju, ili da se pretvori u morsku pricu, a general ne
izvrši primljenu zapovest, čija bi to bila krivica, moja ili njegova?
Mnogo je teže suditi samom sebi nego drugima. Ako uspeš sebi dobro suditi znači da si pravi mudrac.
Šta to znači pripitomiti?
To je nešto što se odavno zaboravilo, reče lisica. To znači “stvoriti veze…”
Stvoriti veze?
Naravno, reče lisica. Ti si za mene samo dečak sličan stotinama hiljada drugih dečaka. I nisi…
Sve je to put. Kada jutro bistro osvane, i kada nebo crna prekrije. I kada se ljudi odalje, nakon ljubavi dobre, najbolje. I kada se pronađu svi oni koji lutaju, i kada odlutaju svi oni koji putuju. Čak i kada izgradiš hramove do oblaka, i kada zemlja proguta trošne kaldrme bez povratka. Kada ti jave da se glas više ne čuje, i kada se kroz prvi plač začuju želje tihe, nečije. I kada počne. I kada prestane. Kada poslednja dobra nota na ovom svetu nestane. I kada prestaneš da porediš već naučiš da odrediš. Kada te osame, kada želiš od…